Even when Croatia's on the radar, it's near invisible.

Nothing new or beyond the superficial in this New York Times op-ed piece on Croatia's entry into the EU, but it underscores a point I've made in the past. The best op-ed contributor the NYT could find for Croatia's joining is an energy professor from City University London? (And not a word here on energy policy.) Few people out there are actively thinking about Croatia, and the country should work with those who do, seek out those who might, and make the case that many more should. It can't just sit back and wait for the phone calls to start coming in like a lonely teenage girl on a Saturday night. Get out there and boogie!

Zašto Amerikancima ne treba dozvoliti putovanje svijetom

'Čak je i Paul Krugman, dobitnik Nobeolove nagrade i kolumnist New York Timesa, tijekom nedavnog predavanja u Rovinju priznao da vrlo malo zna o situaciji u Hrvatskoj u koju je došao'

Nedavni posjet Judith Reisman Zagrebu podsjetio me na to zašto se Amerikancima možda ne bi trebalo dopustiti da putuju u inozemstvo.Kad sam živio u Singapuru, pratio sam američki televizijski reality show "The Amazing Race" (Čudesna utrka). Riječ je o suvremenoj, pojednostavljenoj verziji putopisa Marka Twaina "The Innocents Abroad". U njemu 11 parova slijedi tragove koji ih vode po svijetu. Putujući od zemlje do zemlje, izvršavaju pomalo blesave zadatke, jedu njima egzotičnu hranu, surađuju s lokalnim stanovništvom i na kraju epizode nastoje ne stići posljednji na cilj, nakon čega obično slijedi ispadanje i gubitak šanse za nagradu od milijun dolara.

Producenti su pametni ljudi - natjecati se smiju samo državljani SAD-a i, iako se povremeno nađe neki simpatičan par za koji vrijedi navijati, to uglavnom znači da se show gleda tek kako bi se vidjelo koliko Amerikanci mogu biti glupi kad se suoče s drugim kulturama.

U jednoj od epizoda, natjecatelji su morali pronaći diskoteku. Jedan je izgubljeni par samouvjereno krenuo upitati za smjer ženu koja je izgledala kao da se spremila za izlazak, no ispostavilo se da je riječ o prostitutki. Svejedno su je nastavili slijediti zajedno s kamermanom, iznenađeno utvrdivši da joj njihova pozornost baš i nije sjela. U jednoj drugoj epizodi, par je poticao mlade seljane da im pomognu u njihovu zadatku uporno vičući: "Još love!" Stalno se ponavlja isto: iako se parovi nalaze usred Tajlanda, Brazila ili Etiopije, čudom se čude što nitko ne govori engleski ne bi li ih usmjerio na idući trag. Nekolicina parova koji su mi prirasli srcu potrudila se naučiti reći "hvala" na lokalnom jeziku, što im je omogućilo dobrohotnu prednost. Jedan se par s lakoćom kretao prema pobjedi, dok ih je njihov suparnik posprdno nazivao hipijima, proklinjući njihovo poznavanje jezika.

Križarski rat

I konačno, prošle godine, tijekom još jedne čudesne utrke - one za predsjednika SAD-a - Mitt Romney je spakirao kovčege i otišao u London gdje su ga lokalni tabloidi istog časa prozvali ''Mitt the Twitt'' (Glupi Mitt) nakon što je uvrjedio organizatore londosnkih Olimpijskih igara, prekršio diplomatski protokol i svojim domaćinima dijelio titule po vlastitom nahođenju. Posjet Judith Reisman vratio mi je sva ta sjećanja. Potaknuta osobnom tragedijom, Reisman je objavila Križarski rat protiv pornografije i svega povezanog s Alfredom Kinseyem i njegovim proučavanjem ljudske spolnosti. Mažalost postala je iskrivljena karikatura sme sebe pokušavajući izvući što je više moguće slave i časti iz svojih ekstremnih stavova. Pozvati nju kao sudionicu javne rasprave jednako je pozivanju floridskog pastora Terryja Jonesa na raspravu o vjerskoj toleranciji. Ako neke stvari koje ima za reći i imaju smisla, on se gubi u kakofoniji i hiperboli.Međutim, dok god ne poziva na oružani otpor ili viče "Bomba!" u prepunom kazalištu, pravo slobodnoga govora nalaže da joj treba omogućiti da kaže što god želi. Slobodni govor također dopušta dosadnjakovićima da dosađuju dok ih se ne isprati iz dvorane, ispitivačima dopušta kritičnost, a TV postajama omogućuje odlučivanje o tome hoće li bolju gledanost imati njezine ideje ili, pak, cirkus koji se zbog nje odvija. Poput većine sloboda, slobodni govor ne odnosi se samo na stvari s kojima se slažete, što je katkad teško za prihvatiti.

Komunističko okružje

Jedna je primjedba Judith Reisman uzrokovala popriličnu buru. U razgovoru s publikom - uključujući i jednu studenticu koja će, bez sumnje, ubuduće imati lagane teškoće sa spojevima, barem onima koji uključuju poziv u kino - uzrujana je spisateljica izjavila: "Dolazite iz komunističkog okruženja pa me vaša indoktrinacija ne čudi." Kako, molim? Kao što je dekan Nenad Zakošek naglasio, većina prisutnih studenata rođena je u slobodnoj, kapitalističkoj Hrvatskoj.

Američko neznanje o ve-ćini stranih stvari i gotovo svemu hrvatskome možda jest tužno, ali ne iznenađuje. Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade i kolumnist New York Timesa - nedvojbeno pametniji i šireg svjetonazora od Romneyja, Reisman ili natjecatelja u reality showu - u listopadu je održao predavanje u Rovinju te priznao da zna vrlo malo o situaciji u Hrvatskoj. Bilo je to razočaravajuće za čuti jer Krugman uistinu zna mnogo toga o mnogim stvarima.

Sve je to simptomatično za širu istinu: otkad je rat završio, svijet baš i ne mari za Hrvatsku. Nitko ne grije stolac studirajući hrvatski na Harvardu kako bi završio diplomski studij i osvojio jugoistočnu Europu. Nijedan ulagač iz Silikonske doline ne planira gospodarski pothvat koji počinje u Varaždinu.Hrvatska će u srpnju hrabro zakoračiti u globalnu ekonomiju učlanjenjem u Europsku uniju. Hrvatska bi to trebala iskoristiti agresivno se namećući i ugovarajući poslove. U razdoblju preostalom do učlanjenja, trebalo bi zaboraviti kukanje o tome kako se lokalne tvrke ne mogu nositi s velikim igračima, iako ovo na neki način jest sredina koja zatomljuje sposobnosti. Trebalo bi poticati i širiti programe učenja engleskog jezika kao što su međunarodni nastavni programi u OŠ Matije Gupca i XVI. Gimnaziji.

I najviše od svega, ova zemlja mora naći načina da izrazi dobrodošlicu stranim biznismenima koji uistinu vide pravi potencijal Hrvatske te su zainteresirani za ulaganje.

Gdje ima više nasilja

To ne znači da im treba dati odriješene ruke kako bi opustošili krajolik ili uništili okoliš - treba im ponuditi transparentnu, stabilnu poslovnu klimu koja im omogućuje da dobro procjene rizike i isplativost ulaganja vlastitog novca u Hrvatsku. Kad već spominjem ulazak Hrvatske u Europsku uniju, to me podsjetilo na još jedan komentar Judith Reisman: ''U životu nisam vidjela toliko nasilnika koliko ovdje u Hrvatskoj''. Očito da još nije posjetila Sloveniju.

(Originally published in 21. Stoljece, on Feb. 9, 2013.)

 

THE REAL TRUTH REISMAN BROUGHT TO CROATIA

Judith Reisman’s recent visit to Zagreb reminded me why, maybe, Americans shouldn’t be allowed to travel abroad.

When I lived in Singapore, I loved watching the US reality TV show The Amazing Race. The show is a modern, dumbed-down version of Mark Twain’s The Innocents Abroad. In it, 11 two-person teams follow clues that lead them around the world. Going from country to country, they do silly stunts, eat outlandish foods, rub elbows with the locals, and try not to be last to the finish line at the end of the episode, which usually means elimination and no chance at the million-dollar prize. The producers are smart, only US citizens are allowed to compete, which means that although there is the occasional charming team to root for, usually you just watch to see how stupid Americans can be when faced with other cultures.

In one show, contestants must find a disco. One lost team confidently went to ask directions from a woman who looked to be dressed for a night out, only to find she was a working girl. Camera in tow, they persisted in asking for directions anyway and were surprised that she didn’t appreciate the attention. In another episode, a team motivated young villagers helping them with their task by yelling over and over, “More money!” A recurring theme is that although teams are in the middle of Thailand or Brazil or Ethiopia, they are astounded that no one speaks English and can direct them to their next clue. A few, dear to my heart, bother to learn “thank you” the local language, which actually offers a good-will advantage. One team, breezing toward victory, and was derided by a rival as, “Those hippies, and their damned language knowing.”

And of course last year, during the amazing US presidential race, Republican Mitt Romney packed his bags and went to London, where he was promptly labeled “Mitt the Twit” by local tabloids after insulting the London Olympics organizers, breaking diplomatic protocol, and picking random titles for his hosts.

Reisman’s visit rekindled all these memories. Spurred by personal tragedy, Reisman has become a crusader against pornography and all things linked to Alfred Kinsey and his work on human sexuality. Unfortunately she has become a distorted caricature of herself, squeezing as much fame and honoraria from her extreme opinions as possible. Inviting her here as part of an informed discussion on sex education in schools is like inviting Florida pastor Terry Jones to discuss religious tolerance. Whatever valid points she might have are lost in the cacophony and hyperbola.

But, as long as she not calling for armed revolt or shouting “fire” in a crowded theater, the right of free speech dictates that she be able to say what she wants. Free speech also allows hecklers to heckle before being escorted out of the hall, questioners to be critical, and TV stations to decide whether her ideas or the circus she generates is more newsworthy. Like most freedoms, it doesn’t just apply to the things you agree with, which can be a tough pill to swallow.

One remark by Reisman struck a familiar chord. Talking to her audience—including one co-ed who will undoubtedly have little trouble getting dates in the future, at least not for movies—the over-hyped writer noted, “You are from a communist environment, so it doesn’t surprise me to see indoctrination.” Really? As Dean Nenad Zakošek pointed out, most of the students present were born in free and capitalist Croatia.

American ignorance of most things foreign and almost anything Croatian is sad, but not surprising. Nobel laureate and NY Times columnist Paul Krugman—unquestionably smarter and more worldly than Romney, Reisman or Amazing Race contestants—spoke in Rovinj in  October and acknowledged knowing very little about Croatia’s situation. It was disappointing because Krugman really does know a lot about a lot of things.

This is all symptomatic of a greater truth: since the war, the world cares little about Croatia. No one is burning the midnight oil studying Croatian at Harvard to complement an MBA and take south central Europe by storm. No venture capitalist in Silicon Valley is plotting an economic coup that starts in Varaždin.

In July, Croatia should take a huge step into the global economy by joining the European Union. Croatia needs to take advantage of this by aggressively going out and conducting business. It needs to forget the whining in the run-up to EU entry about how local companies can’t compete with the big boys, as though there is something in the water here that dulls capabilities. It needs to encourage and expand English-language programs, like the International Baccalaureate initiatives at the Matije Gupec School and the XVI Gymnasium.

And most of all, the country needs to find a way to welcome the few foreign business people who do understand Croatia’s true potential and are interested in setting up shop here. This does not mean giving them carte blanche to pillage the countryside or destroy the environment. But rather offering a transparent, stable business climate that allows them to weigh properly the risks and rewards of investing their money in Croatia.

And, speaking of Croatia’s EU entry reminds me of another comment from Reisman: “I’ve never seen so many bullies in my life as I’ve met here in Croatia.” Well, obviously, she has yet to visit Slovenia.

(Originally published in Croatian in 21. Stoljece, on Feb. 9, 2013.)

Hrvatsko suočavanje s kvartovskim nasilnikom

'Kad nasilnik prijeđe granicu, tada je vrijeme da žrtva promjeni taktiku. Kao i svi nasilnici, Slovenija nije toliko čvrsta koliko bi željela biti'

Kao roditelju, nasilnici su mi uznemirujući. Ili, da budem precizniji, teško mi je definirati liniju koja dijeli dobronamjerno zadirkivanje ili grublju igru od pravog nasilništva.

Svaki zdrav odnos zahtijeva malo zadirkivanja, čak i grubosti. Žene zadirkuju muževe jer ne žele pitati za smjer, muževi zadirkuju žene zbog svojevoljne neupućenosti u tehnologiju. Roditelji škakljaju djecu dok ne ostanu bez daha, a djeca im uzvraćaju precizno tajmiranim skokovima na njih dok spavaju. A prijatelji zadirkuju prijatelje radi, hm, svega.

Općenito gledajući, takvo je ponašanje bezazleno, pogotovo kada ga debelo premašuju trenuci ljubavi i prijateljstva. Najbolji je odgovor slegnuti ramenima, nasmijati se ili uzvratiti na neki način.

No u gotovo neprimjetnom trenutku grubost može prerasti u nasilje. Zadirkivanje se nastavlja malo dulje nego što bi trebalo ili postaje prežestoko. Ravnoteža se slama. Žrtva osjeća trenutak panike, a nasilnik počinje dobivati lažan osjećaj nadmoći. U jednom trenutku nasilnik prelazi granicu i tada je vrijeme da žrtva promjeni taktiku i čvrsto se postavi.

Slovenija je tu granicu veselo preskočila prije nekoliko godina, dok se ubrzavao proces pristupanja Hrvatske u europski, ne baš ekskluzivan tržišni klub. Besramno je skočila pred Hrvatsku i zahtijevala da joj preda džeparac, ako ni zbog čega drugog jer je - prva stigla u klub. Tada je džeparac bio pristup međunarodnim vodama Jadrana, a Slovenija ne samo da je tvrdila kako će zadržati Hrvatsku izvan EU, već i izvan superkul grupe u kamuflažnoj odjeći - NATO-a. Završilo je 2009. kad je Hrvatska praktički pristala odvesti prepirku u ravnateljev ured.

Tri godine kasnije Slovenija ponovo zahtijeva džeparac u posljednjem pokušaju da stekne prednost i pretvori hrvatske snove o članstvu u EU u vrlo konkretne eure. Što je malo ucjene među susjedima, pogotovo kada tražiš kikiriki u zamjenu za otvaranje vrata prema milijardama eura iz fondova EU?Analiza troškova i koristi lako će pokazati da je korisno Sloveniji dati ono što traži. No, postoji nekoliko elemenata koje bi Hrvatska trebala razmotriti prije nego što posegne preduboko u džep za tim džeparcom. Prvo, kao i svi nasilnici, Slovenija nije toliko čvrsta koliko bi željela biti. U usporedbi sa slovenskom vladom, hrvatski politički sustav djeluje potpuno funkcionalno. Ivo Sanader je barem imao dovoljno obzira dati ostavku usred rastućih glasina o njegovim prijestupima, dok se Janež Janša drži manjinske vlade.

I drugo, Slovenija riskira da je napusti vlastita ekipa. Tijekom posljednjih otprilike mjesec dana dužnosnici u EU javno su i ne baš suptilno - barem ne za diplomate - predlagali Sloveniji da popusti. Štefan Füle, povjerenik Europske komisije za proširenje i europsku politiku susjedstva, napomenuo je da Hrvatskoj nedostaje "nekoliko mjeseci da postane 28. država članica" te istaknuo uspjeh arbitraže za rješavanje spora zbog mora. Početkom siječnja bila je zanimljiva razmjena na Twitteru.

Europski urednik Guardiana: "Mislite li da je (hrvatsko) pristupanje gotova stvar?"

Britanski veleposlanik u Hrvatskoj David Slinn: "Mišljenje je Velike Britanije da je Hrvatska na putu da bude potpuno spremna za pristupanje EU 1. srpnja 2013."

Britanija nije uvijek bila najveći pristaša Hrvatske kada je u pitanju pristupanje EU. Ako je ovo rečeno otvoreno, možemo samo zamisliti što vođe EU ekipe govore maloj Sloveniji nasamo, u klupskim prostorijama. Naposljetku, Europskoj uniji bi dobro došlo malo pozitivnih vibri i podizanja vjerodostojnosti. Time bi pokazala da je još uvijek klub u koji se isplati učlaniti.

Dakle, kakvu god igru Slovenija igra, trebala bi završiti ulaskom Hrvatske u EU kao što je planirano - u srpnju. Slovenija bi iscijedila sve ustupke koje može od Hrvatske u spora o banci, ali ne bi riskirala da previše uznemirava kolege u EU. Od 2007. do 2013. Slovenija se, primjerice, kvalificirala za više od četiri milijarde eura iz kohezijskog fonda EU i vjerojatno će htjeti nastaviti povlačiti novac iz tog bunara. Bi li Slovenija zaista htjela da se ta kesa stegne?

Slovensko raspadajuće gospodarstvo daje priči novi preokret, i tu je otvoreno pitanje mogu li na vrijeme ratificirati ulazak Hrvatske. Ulozi su za Hrvatsku veliki. Iako ulazak u EU nije magičan lijek, pripomoći će oporavku gospodarstva. Slovenija je na dobrom putu da uz Grčku, Španjolsku i druge spadne na prosjački štap i moli Uniju za spas gospodarstva. Milijarde eura mogle bi propasti. Čak i ako vlada padne, obveznice će se trebati refinancirati. Zašto riskirati politički kapital kod drugih članica EU zbog sitničavih bankarskih razmirica?

Zato, Slovenijo, nema potrebe za svađom. Gdje je ljubav? Uskoro ćeš trebati prijatelje jer bi se kupci obveznica mogli pretvoriti u prave nasilnike. Samo pogledaj svoju trenutnu krivulju prinosa.

(Originally published in 21. Stoljece, Feb. 6, 2013.)

FACING DOWN THE NEIGHBORHOOD BULLY

As a parent, I find bullies troublesome. Or, more exactly, I find the line that separates good-natured teasing or a bit of roughhousing from true bullying difficult to define.

Every healthy relationship includes some teasing and even roughhousing. Wives tease husbands about not asking for directions, and husbands tease wives about willful ignorance of high technology. Parents tickle children until they’re breathless, and children retaliate with precisely timed leaps onto a sleeping figure. And friends tease friends about, well, anything.

Generally, this kind of behavior is harmless, especially when grossly outweighed by moments of love, companionship and camaraderie. The best response is often to shrug it off, laugh about it, or retaliate in kind.

But at an almost unnoticeable point, roughhousing can become bullying. The teasing continues just a bit longer than it should or gets a bit too intense. The balance breaks. The victim feels a moment of panic, while the bully starts getting a false sense of power. At some point the bully crosses a line, and it’s time for the victim to change tactics and stand firm.

Slovenia gleefully leapt across that line a few years back, when momentum was gathering for Croatia’s entry into Europe’s not-so-exclusive trading club. It unabashedly jumped in front of Croatia and demanded some lunch money for no better reason than getting to the club first. Of course, then the lunch money was access to international waters in the Adriatic, and Slovenia was not only saying it would keep Croatia out of the EU, but also out of the super cool group in camo-clothing, NATO. It ended in 2009 when Croatia basically agreed to take the dispute to the principal’s office.

Fast forward three years, and Slovenia is again demanding lunch money in a last-ditch effort to leverage Croatia’s EU membership dreams into some cold hard euros. What’s a little blackmail among neighbors, especially when you’re only asking for peanuts in exchange opening the door to billions of euros in EU funds?

A cost-benefit analysis easily argues in favor of giving Slovenia what it wants. But there are a couple of factors that Croatia should consider before digging deep for that lunch money. First, like all bullies, Slovenia isn’t quite as tough as it wants to be. Its government makes the Croatian political system look absolutely functional by comparison. At least Ivo Sanader had the good grace to resign amid growing rumors of wrongdoing, while Janez Janša clings to a minority mandate. (Geez, even Richard Nixon resigned when the end was inevitable.)

And second, Slovenia risks being abandoned by its own gang. Over the past month or so EU officials have publically and not-so-subtly—at least for diplomats—been suggesting Slovenia should back down. On Tuesday, Štefan Füle, European Commissioner for Enlargement and Neighborhood Policy, noted that Croatia “is a few months away from becoming the 28th member state” and singled out the success of using arbitration to settle Croatia and Slovenia’s sea dispute. Earlier in January, there was an interesting exchange over Twitter:

Guardian European Editor Ian Traynor: “Do you think the (Croatian) accession is done and dusted?”

British Ambassador to Croatia David Slinn: “UK view is that Croatia is on track to be ready in full to accede to the EU on 1 July 2013.”

And Britain wasn’t always Croatia’s biggest supporter when it came to EU accession. If this is being said openly, we can only imagine what EU gang leaders are telling little Slovenia back at the clubhouse. After all, the EU can use some good vibes at the moment and a credibility boost. Showing it’s still the club to join would be a cause to celebrate.

 So, whatever game Slovenia is playing, I suspect it was meant to end in Croatia’s entry into the EU as planned in July. Slovenia would wring whatever concessions it could from Croatia over the bank dispute, but wouldn’t risk upsetting its EU colleagues too much. In 2007-2013, for example, Slovenia was eligible for more than 4 billion euros in EU Cohesion Funds and will likely want to continue drawing from that well in the next funding cycle. Would Slovenia really want those purse strings tighten?

Slovenia’s crumbling government adds a sudden twist to the story, and it’s an open question whether the country can now move fast enough to ratify Croatia’s entry in time. The legislative procedure generally takes six weeks or more. When you play chicken—a game where two cars barrel head on at each other to see who loses by veering away first—you should be sure your car has good brakes and steering.

The stakes are high for Croatia. While EU membership isn’t a miracle cure for all that ails the country, it will bring benefits that will aid its economic recovery. The country should not let this chance pass, especially over a relatively small sum of money. But it also needs to realize that for all its bluster, Slovenia’s position isn’t especially strong.

Slovenia is almost ready to follow Greece, Spain, and others with hat in hand to ask its EU brethren for a bail out. More billions of euros could be at stake. Even as the government collapses, bonds will still need to be refinanced. Why risk even some of the political capital it has with other EU members on a petty bank dispute?

So, come on, Slovenia. Where’s the love? You’re going to need a lot of friends pretty soon because those bond holders can turn out to be the real bullies. Just check your recent yield curves.

(Originally published in Croatian in 21. Stoljece, on Feb. 6, 2013.)

Je li hrvatsko gospodarstvo bolje nego što nam se čini?

Sve nijanse sive ekonomije, koju Svjetska banka i nezavisna istraživanja procjenjuju na čak 30 posto hrvatskog BDP-a, analizira ekonomist uvjeren da naša ekonomija u boljem stanju od onog u kvartalnim izvještajima

Hrvatsko gospodarstvo mora da je u boljem stanju nego što sugeriraju službene brojke.

Putujući po Sjedninjenim državama 2009. i 2011. godine, znali smo da je ekonomija loša bez ijednog podatka. Nitko se nije smijao, barem ne od onih koje odnedavno zovemo 99 posto. Svi s kojima smo pričali, govorili su nam kako je loše. Recesija, stara svega nekoliko mjeseci, bila je poput teškog mamurluka koji je pogodio svakoga.

U Hrvatskoj je posve drugačije raspoloženje. Službeno, ova zemlja je u recesiji gotovo kontinuirano od 2009, a BDP pada sa svakim kvartalnim izvještajem. No, prošetajte Bogovićevom – kafići su prepuni ljudi koji vedro pričaju ispod onih plinskih grijača. Neke trgovine se zatvaraju, no odmah se otvaraju nove, a šoping centri su krcati. Starbuck se možda ljubazno ispričao, no Harvey Norman otvorio je u Zagrebu golemu trgovinu 2011, a IKEA očajnički pokušava zaobići nemoguću birokraciju I pridružiti se ovom tržištu.

Dakako, na rubovima svi mi vidimo depresivne znake krize. Starci kopaju po kontejnerima tražeći plastične boce, a invalidi prose na semaforima. Mali poduzetnici kažu mi da im posao ide veoma loše. No, uz sve te svoje ozbiljne ekonomske probleme, na površini, život u Zagrebu je vedar, živahan. Zbog toga je ovaj grad genijalan za život.

No, gdje se skrila recesija?

TRIDESET POSTO BDP-A

Izvještaj A. T. Kearneyja I VISE za 2011. ‘Siva ekonomija u Europi’ nudi odgovore. Taj izvještaj zaključuje da je hrvatska siva ekonomija – poslovne transakcije koje nisu prijavljene ili barem nisu prijavljene u cijelosti – sudjeluju sa 30 posto u BDP-u zemlje. To je golem udio, a premašuje ga u tom izvještaju samo Bugarska. (Procijenili su da siva ekonomija u Sloveniji drži 16 posto BDP-a, a druge zemlje bivše Jugoslavije u izvještaju se ne pojavljuju). Za Hrvatsku to znači da za svake tri kune zarađene u gospodarstvu I prijavljene državi, jedna se kuna usjijeva provući. Moguće je da Hrvatska I ne bi bila u recesiji kad bi se gospodarstvu pribrojija I siva ekonomija.

VISA, koja je sponzorirala ovaj izvještaj, ima interesa napuhati sivu ekonomiju; izvještaj uostalom i završava konstatacijom da je elektronski sustav naplate sjajan način za borbu protiv sive ekonomije. Kad provučemo karticu, ostavljamo papirnati trag kojeg je veoma teško poslije sakriti. (Možda o tome treba voditi računa svaki put kad vam ponude popust za gotovinu. Provizija koju dućani moraju platiti kompanijama za upotrebu njihovih kreditnih kartica marginalna je u odnosu na povećanje poslovanja koje ima svaka trgovina u kojoj se može plaćati karticom).

No, I izvještaj Svjetske banke za 2012. nudi sličnu sliku. Izvještaj pod imenom ‘U sivoj zoni’ ne uključuje precizne procjene hrvatske sive ekonomije, nego se fokusira na probleme zaposlenika. (Njih u sivoj ekonomiji ne štiti radno zakonodavstvo, što je još jedan razlog, uz izbjegavanje poreza, što se mnogi poslodavci žele provući ispod radara). No, grafikoni u tom izvještaju udio sive ekonomije u hrvatskom BDP-u za 2000. također stavljaju na oko 30 posto.

Siva ekonomija nije posve loša. Robert Neuwirth, autor knjige “Stealth of Nations: The Global Rise of the Informal Economy,” objašnjava da siva ekonomija, koju on zove Sistem D po nekom francuskom čudnom terminu, igra ključnu ulogu u ekonomskom razvoju. Neuwirth procjenjuje da Sistem D globalno donosi 10 trilijuna dolara ekonomske aktivnosti godišnje I uključuje gotovo 1,8 milijardi zaposlenika. Kad bi Sistem D bio država za sebe, bila bi to druga po veličini svjetska ekonomija, odmah iza Sjedinjenih država.

NAJČIŠĆI OBLIK EKONOMIJE

Osim po veličini, Sistem D je ključan I za zapošljavanje ljudi koji su općenito isuviše siromašni da bi se uključili u formalnu ekonomiju. Ona isto tako može postati rasadište za poduzetnike koji kreću s najniže društvene ljestvice pa, recimo, one koji obilaze otpad I traže metal može vremenom pretvoriti u vlasnike malog biznisa za prodaju otpada. Osim toga, Sistem D je najčišći oblik ekonomije. Neuwirth primjećuje da velike kompanije poput, recimo, diva kućnih potrepština P&G, odavno znaju vrijednost Sistema D.

Poput većine stanovnika Sjeverne Amerike I Europe sudjelovao sam u službenoj ekonomiji otkako sam završio srednju školu. Kao porezni obveznik uvijek sam sivu ekonomiju vidio kao grupicu marginalnih muljatora koji ne žele raditi po pravilima. No, Neuwirth ima pravo kad ističe vrijednost I privlačnost sive ekonomije, pogotovo za najmanje razvijene zemlje.

SVI MULJAJU S POREZOM

Međutim, Hrvatska nije među najmanje razvijenim zemljama I njezina siva ekonomija ne svodi se na one kojima nije preostala niti jedna druga opcija. U uslužnim djelatnostima najrazličitijeg tipa poneki građevinski poduzetnici, pa čak I liječnici I profesori spremno prihvaćaju gotovinu da bi izbjegli poreze I papirologiju. Transakcije u trgovinama I u proizvodnji puno je teže sakriti, no ni to nije nemoguće. Ne mogu niti zamisliti da je svaka paprika prodana na Dolcu ili svaka kava koju je netko popio u kafiću prijavljena porezniku.

Ako pretpostavimo da su A. T. Kearney I Svjetska banka dobro procijenili veličinu hrvatske sive ekonomije, pokušajmo zamisliti što bi se dogodilo da se barem polovica od toga uhvati I sve skupa svede na sivu ekonomiju Slovenije. Usporedimo li to s godišnjim porezima na dohodak, korporativne profite i PDV iz 2010, to bi u državni prihod donijelo novih 9 milijardi kuna, puno više nego što se može dobiti porezom na televiziju. Dobra vlada mogla bi mnogo toga napraviti s tolikim novcem.

Nažalost, tu se zatvara puni krug. Vlada ne može prisvojiti dio sive ekonomije jer to samo priželjkuje. Izvještaj Svjetske banke kaže da zemlje kojima se dobro upravlja, s institucijama kojima građani vjeruju, ima manje sive ekonomije. Čini se da građani koji smatraju da im njihova vlada nudi dovoljno, zauzvrat žele platiti svoj dio poreza.

(Originally published in 21. Stoljece, on Dec. 15, 2012.)

SHEDDING LIGHT ON CROATIA’S SHADOW ECONOMY

Croatia’s economy must be better than the official numbers suggest.

Traveling around the United States in 2009 and 2010, you knew the economy was bad without looking at a single piece of data. No one was smiling, at least not among what’s become known as the 99 percent. Anyone you talked to, talked about how bad things were. The recession, just a few months old, was like a bad hangover that everyone shared.

In Croatia, the mood is quite different. Officially, the country’s been in recession almost continuously since early 2009 with GDP falling in almost every quarterly report. But walk down Bogovićeva, and street cafés are full of people chatting and gossiping under gas-fired heaters. Shops are closing, but new ones are opening, too, and the malls are crowded. Starbucks might have begged off, but Harvey Norman opened a huge store in Zagreb in 2011 and IKEA is desperately trying to navigate the bureaucracy and join the market.

Granted, on the edges you see distressing signs of the crisis. Seniors dig through garbage bins for plastic bottles and other valuables, and amputees beg at traffic lights. Small business owners tell me business is very depressed. Yet for all its real economic troubles, on the surface Zagreb is cheerful and vibrant. That’s one thing that makes it such a great place to live.

But where’s the recession?

A 2011 report from A.T. Kearney and VISA, “The Shadow Economy in Europe,” offers a clue. The report concluded that Croatia’s shadow economy—legal transactions that are either unreported or underreported—amounts to about 30 percent of GDP. That’s a huge proportion and is surpassed only by Bulgaria in the report. (Slovenia’s shadow economy was put at 16 percent of GDP, while other former Yugoslav countries were left out of the report.) For Croatia, this means essentially that for every three kuna in business known to the government, an additional kuna slips by unnoticed. It’s possible that if the shadow economy were counted, Croatia might not even be in recession.

VISA, the report’s sponsor, has a vested interest in inflating its estimate of the shadow economy, and the report concluded that electronic payment systems are a dandy way fight the shadow economy. Swiping a credit card leaves a paper trail that’s difficult to hide. (Something to think about next time you’re offered a discount for cash. The fee charged by credit card companies is marginal compared to the increased business the convenience of accepting cards can generate.)

But, a 2012 report from the World Bank offers a similar picture. The report, “In from the Shadow,” doesn’t include exact estimates of Croatia’s shadow economy, instead focusing on labor issues. (Workers in the shadow economy generally aren’t protected by labor laws, another reason next to tax evasion why some employers like staying off the radar.) However, charts included in the report show Croatia’s shadow economy at about 30 percent of GDP in 2000.

The shadow economy isn’t necessarily bad. Robert Neuwirth, author of “Stealth of Nations: The Global Rise of the Informal Economy,” argued that the shadow economy, which he calls System D after an obscure French term, plays a crucial role in economic development. Neuwirth estimated that globally System D accounts for about $10 trillion in economic activity annually and encompasses about 1.8 billion workers. If System D were a country, it would be the world’s second largest economy, after the United States.

Beyond its size, System D serves the mass of people generally too poor to participate in the formal economy. It can be an incubator for entrepreneurs who manage to grab the lower rungs of the ladder of success, going, for instance, from junk yard scavenger to junk dealer. And System D is essentially the purest form of economic activity. Neuwirth also noted that mainstream companies, such as household goods giant P&G, have long recognized the value of System D.

Like most people in North America and Europe, I’ve participated in the formal economy since before I left high school. As a taxpayer, I’ve dismissed the shadow economy as a marginal bunch of cheaters who won’t play by the rules. But Neuwirth has important points about the value and appeal of the shadow economy, particularly in the least developed countries.

However, Croatia isn’t a least developed country, and its shadow economy isn’t confined to people with few other options. In the service sector, some contractors, doctors, teachers, and others happily accept cash to avoid taxes and regulations. Transactions in the retail and manufacturing sectors are much harder to hide, but not impossible. I can’t imagine every pepper sold at Dolac or every coffee served at small cafés is reported to the taxman.

Assuming the World Bank and A.T. Kearney are right about the size of Croatia’s shadow economy, imagine if just half of that were captured, bringing it to the level of Slovenia’s shadow economy. Looking at taxes collected on income, corporate profit, goods and services in 2010, that would add almost 9 billion kuna to state revenues, much more than could be raised by taxing, say, TV shows. A good government could do a lot with that kind of money.

Unfortunately, that’s where it comes full circle. The government can’t bring in the shadow economy just by wishing it so. The World Bank report noted that countries with good governance and institutional credibility have smaller shadow economies. It seems, when people believe they’re getting a good deal from their government, they’re more willing to pay their fair share.

(Originally published in Croatian in 21. Stoljeve, on Dec. 14, 2012.)

Obožavatelji poreza na nekretnine

BITI ĆE VELIKA ŠTETA AKO POREZ NA NEKRETNINE POSTANE POREZ NA POŠTENJE. TO ĆE POSTATI JOŠE JEDAN POTICAJ NA OPĆE MULJANJE

Ja sam fan poreza na nekretnine. Taj je porez uobičajen u svim dijelovima Sjedinjenih Država i generira trećinu prihoda lokalnih zajednica. Novac od njega koristi se za financiranje lokalnih potreba, škola, policije te održavanje cesta. Ideja da država svoj budžet u nuždi popunjava porezom na luksuz poput vikendica ne baca me u očaj.

No, kad se porez na nekretnine spomene u Hrvatskoj - a ministar financija odlučan je da ga provede u travnju - sjetim se američkog realityja o potpunoj preobrazbi nečijeg skromnog doma - "Extreme Makeover: Home Edition" - i obitelji Llane iz New Jerseyja.

EKSTREMNI 'MAKEOVER'

Reality "Extreme Makeover: Home Edition" traje na američkoj televiziji već nebrojeno sezona. U svakoj epizodi producenti odaberu skromnu obitelj čiji je dom odveć mali, derutan, prastar. Dovedu stolare, vodoinstalatere, krovopokrivače i druge majstore koji tu kuću pretvore u kuću iz snova, najčešće dodatno opremljenu novim hi-tech uređajima. Suze teku u potocima kad obitelj uđe u svoj posve promijenjeni dom (Tu televizijsku emisiju nemojte poistovjetiti s realityjem "Extreme Makeover" u kojem se vrijedna, zapuštena osoba nagradi estetskim operacijama, novom garderobom i važnim make-up savjetima. I tu teku suze kad se ta divna, rekreirana osoba ponovno pojavi pred obitelji i prijateljima).

Producenti kućnog makeovera 2006. odlučili su pomoći obitelji Llane. Otac i dvije kćeri su slijepi, sin je gluhonijem, a majka je u tom trenutku bolovala od raka štitnjače. Ekipi je trebalo samo tjedan dana da renovira i proširi dom te obitelji. No kuća koju je ta obitelj 2002. platila 232 tisuće dolara, nakon tjedan dana vrijedila je otprilike 450 tisuća. Njihov porez skočio je s podnošljivih 6488 dolara na 13 tisuća dolara. Do 2012. obitelj je kuću prodala i uselili su se kod rođaka.

I drugi slučajevi takvog dobročinstva prošli su kroz slične poteškoće, no ne na skali koja bi ugrozila državnu ekonomiju. U Hrvatskoj, čini se, uvođenjem poreza na nekretnine, vlasnici kuća i vikendica očekuju ekstremni makeover kuće, kao da će preko noći postati vlasnici nekretnine koju si ne mogu priuštiti, barem ne bez velike pomoći države.

Doista, ti su vlasnici nekretnine - mahom socijalističke stanove, pa i kuće - kupili po zanemarivim cijenama kao nosioci stanarskog prava. Zbog velikih tržišnih oscilacija mnogi žive u nekretninama koje si zapravo ne bi mogli priuštiti. Posljedično, perspektiva plaćanja poreza na temelju tržišnih cijena posve razumljivo ih plaši.

KOJE SU PRAVE CIJENE

Što se poreza na tu vrstu nekretnine tiče, taj je problem vrlo lako riješiti. Vlada je već odlučila vlasnicima stanova i kuća koji u njima žive ponuditi neku vrstu oslobođenja od plaćanja, no slično će proći rentijeri koji stan iznajmljuju, kao i vlasnici vikendica. Što će preostati da se oporezuje u cijelosti, osim možda nenastanjenih dalmatinskih ruševina koje će ionako biti procijenjene na malu vrijednost?

Postoje i drugi veliki problemi s tim porezom. Prije nekog vremena moja supruga i ja proučavali smo ponudu nekretnina u Zagrebu i na obali. Često su nam pokazivali stanove bez čistih papira, vidjeli smo kuće s dodacima koji ne postoje u papirima i nailazili na nejasne izvode iz zemljišnih knjiga. Kako smo legalistički nastrojeni i izbirljivi - često su nam ponavljali da je strancima mnogo teže s papirima - izbor nam je, na kraju, bio jako limitiran.

Kako Vlada u šest mjeseci može raščistiti tu maglu? Morala bi najprije pošteno razriješiti što koliko vrijedi. Ali na temelju čega? Tražene cijene posve su neujednačene, a kažu mi da se najčešće rade ugovori na niže cijene. I tržište je zakočeno. U SAD-u, gdje se kupci na vašem pragu guraju od trenutka kad objavite da prodajete kuću, recentne cijene koje su nekretnine postigle u određenom kvartu podloga su za procjenu vrijednosti za porez. Ovdje su prave cijene veoma rijetke.

Čini se da je rješenje tog problema u arbitrarnoj procjeni vrijednosti četvornog metra prema lokaciji. No u tom slučaju Vlada bi morala unajmiti čitavu četu profesionalnih procjenitelja vrijednosti nekretnine koji bi odredili veličinu i stanje u kojem se pojedina nekretnina nalazi. Ti bi procjenitelji potencijalno mogli generirati prihode koji nadmašuju njihove plaće, no povećanje javnog sektora u vrijeme kad im svima visi nad glavom mogućnost da im se smanje beneficije na koje su navikli, kad svi od Vlade očekujemo oštre rezove, značilo bi da je to veoma teško politički prodati.

Dakako, procjenitelji bi morali imati kredibilitet. Nitko ne voli plaćati poreze, no gotovo svi prihvaćamo poreze kao cijenu za Vlade. No ono što je neprihvatljivo jest sumnja da vaš susjed plaća manje nego vi. Bespravno sagrađene kuće, dodaci na kuće koji nisu u knjigama ili prijateljstvo s pravim ljudima nanose štetu sustavu, a nas tjeraju da se pokušamo izvući kako god znamo. U ozračju koje gradi presuda za korupciju bivšem premijeru kredibilitet će se dugo graditi.

Pretpostavljam da je oslobađanje od obveze plaćanja što ga Vlada nudi gotovo svim kategorijama nekretnina zapravo pokušaj da se umanji udar dok se rješavaju problemi povjerenja u sustav. Kad se jednom porez i službeno uvede, oduzimanje olakšica postat će manje kontroverzno. Nitko ne voli povećanje poreza, no to je uvijek bolje od novih poreza. Treba ići polako.

Bit će velika šteta ako porez na nekretnine postane porez na poštenje. Ako vlasnici koji su postupali korektno - potpisali ugovor na pravu sumu, ishodili sve dozvole i prihvatili pošteno svoj dio novog nameta - budu više opterećeni tim porezom, to će postati još jedan poticaj na opće muljanje. Hrvatska vlada mora povećati svoje prihode i smanjiti rashode da bi riješila problem deficita, no istovremeno mora voditi računa da ne ohrabri građane na daljnje izbjegavanje obaveza. S porezom na nekretnine to će biti moguće jedino s visokom transparentnošću svih katastarskih podataka, sređivanjem svih vlasničkih knjiga i poštenim ubiračima tog poreza... u cjelini, težak posao.

(Originally published in 21. Stoljece, on Dec. 7, 2012.)

TAXING PROPERTY IN CROATIA’S ULTIMATE HOME REALITY SHOW

I’m a fan of property taxes. They are common throughout the United States and generate about a third of the revenues that come into local governments. The money is used to fund local services, such as schools, police, and street maintenance. And the idea of generating needed government revenue from the luxuries known as holiday homes doesn’t send me into convulsions.

But when property taxes are mentioned in Croatia—and the Finance Ministry seems determined to levy one in April—I think of the reality TV show “Extreme Makeover: Home Edition” and the Llane family of New Jersey.

“Extreme Makeover: Home Edition” has been running in the United States for years. In each episode, the producers pick a deserving family with a home that’s too small, too run down, or too old. They bring in carpenters, plumbers, roofers, and others and renovate the house into a dream home, often tricked out with the latest electronics. Tears flow when the family is reintroduced to their home.

(This shouldn’t be confused with “Extreme Makeover,” another US show in which a deserving, but dowdy, individual is given plastic surgery, a new wardrobe, and make-up tips. Tears flow here, as well, when the re-creation is reintroduced to friends and family.)

In 2006, the “Extreme Makeover: Home Edition” came to help the Llane family. The father and two daughters are blind, one son deaf, and the mother suffered from thyroid cancer. The crew took a week to renovate and expand the family’s home. In the process, a home bought for $232,000 in 2002 became a showcase valued at about $450,000. Unfortunately, the family’s property tax bill also soared, from $6,488 a year to more than $13,000. By 2012, the sold the house and moved in with relatives.

Some other benefactors of the show have suffered similar hardships, but not at a scale to affect the national economy. But in Croatia, with the introduction of a property tax, it’s as though a mass of people came out of “Extreme Makeover: Home Edition” with properties they can no longer afford, at least not without generous allowances from the government.

These homeowners got their apartments and houses at bargain-basement prices through tenants’ rights after the fall of socialism. Because of a significant market disruption, they live in homes across the country that they probably couldn’t afford on the open market. As a result, the prospect of paying taxes based on market prices is understandably scary.

For the property tax, this is a relatively easy and necessary fix. The government says it will offer waivers to shield owners of homes they occupy, as well as owners of rental property and holiday homes. What’s left to tax fully, I wonder, except uninhabitable ruins (which would have a very low assessment value)?

But other problems with the tax are much more troublesome. A while back, my wife and I looked at property on the coast and more recently in Zagreb. As we looked around, we were shown places without papers, saw extensions that weren’t on the books, and searched property records that were fragmented and unclear. Being legalistic, careful, and picky—we were constantly told foreigners faced greater scrutiny—our choices ended up being quite limited.

How can the government clear this fog in just six months? It will need to assess value fairly and uniformly, but based on what? Asking prices are all across the board, and I’m told selling prices aren’t always registered correctly. The market is also relatively illiquid. In the US, where buyers crowd your doorway as soon as a property hits the market, recent recorded sale prices in the neighborhood serve as the baseline for market value. Here, real sales prices are rarer.

The solution, it seems, is to set an arbitrary value per square meter based on location. But then the government must hire and train the cadre of professional property assessors needed to verify the size and condition of all that real estate. These assessors could potentially generate far more value than their costs, but enlarging the public sector at a time when state employees risk losing benefits and other cutbacks demanded will be difficult to sell politically.

And of course, the assessors must have credibility. No one likes paying taxes, but most people accept taxes as the price of government. What’s unacceptable, however, is suspecting that your neighbor is paying less than you. Houses that haven’t been legalized, improvements made off the books, or friendly relations with the right people all damage the system, forcing everyone to try to find an artful escape. In a climate punctuated by a former prime minister convicted of corruption, credibility takes time to build.

I suspect the government’s generous waivers of most of the tax burden on almost every category of property is an attempt to lessen the sting while these difficulties are being solved. Once the tax is on the books, tweaking the waivers or base rates will be much less controversial. No one likes tax increases, but they are more palatable than new taxes altogether. It’s the thin edge of the wedge.

The great pity will be if the property tax becomes instead an honesty tax. If a disproportionate burden is carried by owners who followed the law—filed true contracts, obtained the needed permits, and accepted their fair share of the new tax—then the incentives to cheat only increase. The Croatian government needs to raise more revenues and lower expenses to solve its deficit crisis, but it also must be careful not to encourage more people to duck under the system. With a property tax, this is only possible with high transparency on land and assessment records, an aggressive push to untangle the country’s property records, and honest collectors … altogether, a tall order.

(Orginally published in Croatian in 21. Stoljece, Dec. 7, 2012.)

Radimir Čačić pokazao je rijedak osjećaj osobne odgovornosti

Kad bi s onoga svijeta pokojni američki sentor Ted Kennedy mogao promatrati dramu u kojoj se našao Radimir Čačić, vjerojatno bi bio neizmjerno sretan što se Chappaqudick nalazi u Massachusettsu, a ne u Mađarskoj.

Poput bivšeg prvog potpredsjednika Čačića, Kennedy je 1969. zbog brzine skrivio nesreću u kojoj je stradala Mary Jo Kopechne, njegova 28-godišnja suputnica. Kennedy se izvukao. Zbog senatorove besprijekorne reputacije lokalni sudac osudio ga je na dva mjeseca uvjetno. Njegov mandat u Senatu nakon oslobađajuće presude trajao je neprekinuto sljedećih 40 godina, sve do njegove smrti 2009. No, ta je nesreća uništila sve njegove šanse da postane predsjednik.

Čačić nije bio te sreće, a njegova reputacija da se borio da izvuče kontrolu nad INA-om iz ruku MOL-a možda jest, a možda i nije, utjecala na sud u Budimpešti da odbaci oslobađajuću presudu nižestupanjskog suda za nesreću koja se dogodila 2010. i u kojoj je smrtno stradalo dvoje ljudi. On više nema pravo žalbe, no kruže glasine da će se možda ipak izvući od zatvorske kazne.

Što se tiče presuda, sredinom studenoga dogodile su se prekretnice. Unutar tjedan dana dva visokopozicionirana Vladina službenika dobila su zatvorske kazne (a dva su se generala konačno vratila kući). No, moram naglasiti da sličnosti između Čačića i Sanadera tu prestaju.

Sanader je nepravomoćno proglašen krivim za krađu od hrvatskoga naroda, što jedin,o u ovoj zemlji nije moralno jednako odurno kao kad netko iz ruku otrgne torbicu nemoćnoj starici s njezinom mirovinom. Jedino se ovdje radi o mnogo grandioznijem plijenu. Iz pozicije stranca koji to promatra, on je dio vrijednosti Ine prisvojio pa prodao kao svoje.

Sanader je pobjegao

Sudski postupak utvrdio je da je MOL platio Sanaderu 5 milijuna eura da bi stekao kontrolni paket u Ini, što je cijena koju bi oni vjerojatno spremno uložili u modernizaciju postrojenja ili istraživanje i razvoj. To je kao da je zagrabio u džep svakog muškarca, žene i djeteta u Hrvatskoj i uzeo nešto manje od deset kuna, dovoljno recimo da si u McDonald'su plati piće (tu dakako nismo ubrojili i onaj sitniš za koji je utvrđeno da ga je dobio od Hypo banke). A kad mu se približilo uhićenje, Sanader je uskočio u auto i odjurio u Austriju, prisilivši Hrvatsku da potroši šest mjeseci i znatna sredstva da ga prisli da se vrati.

Čačić je, s druge strane, imao tragičnu prometnu nesreću, upravo onakvu kakve se svi mi bojimo jer znamo da se može dogoditi svakome od nas. Dakako, obitelj preminulih, kao i Čačićevu obitelj, ta je nesreća skršila. No, prema izvještajima, Čačić nije napravio baš ništa što svi mi ne radimo rutinski - nije ispoštovao dopuštenu brzinu na autocesti. Umjesto da se okrenuo i pojurio preko najbliže granice, nazvao je policiju i bez ikakvih prigovora odslušao svoj sudski proces. Kad je osuđen, ponovno je izrazio žaljenje i dao riječ da će poštovati odluku suda i napraviti sve što se od njega traži.

Kad je Čačić osuđen i dao ostavku na svoju poziciju u Vladi - što je bila rijetka prilika u kojoj se Hrvatska doista primjetno pojavljivala u stranim vijestima - pitali su me je li to loša vijest za reputaciju ove zemlje. Ja to ne vidim tako.

Hrvatskoj nije potrebno još Sanadera. Čak i kad tome pristupimo dobrodušno, on i njemu slični predstavljaju traumatični pubertet nezavisne Hrvatske u kojemu su donesene brojne pogrešne odluke. No, Hrvatskoj treba još Čačića. Osim njegova jasnog pro-business opredijeljenja i razumijevanja važnosti direktnih stranih investicija (strani novac oplodio je i superekonomije poput onih u Kini i Singaporeu), Čačić simbolizira i sofisticiran, zreliji pristup osobnoj odgovornosti.

Ted Kennedy oslobođen

Da još i ovo dodam: Hrvatskoj ne treba još jedan pokojni Ted Kennedy. Kennedy je nestao s mjesta nesreće i satima nije obavijestio policiju, sve dok više nije bilo šanse da će moći spasiti Kopechne. A američki sudac? Pa to je bio lokalni sudac u državi u kojoj se idealizira i poštuje prezime Kennedy. I, za razliku od Hrvatske, tužilaštvo Sjedinjenih Država nema mogućnost ponoviti suđenje nakon ovakvih presuda.

(Originally published in 21. Stoljece, Nov. 27, 2012)

FOR ČAČIĆ, IT’S NOT THE ACCIDENT BUT WHAT HAPPENED NEXT

If, from beyond the grave, US Senator Ted Kennedy is watching the drama that engulfed Radimir Čačić, he must be glad Chappaqudick is in Massachusetts and not Hungary.

Like Čačić, Kennedy was speeding down a road in 1969 when he had a car accident, killing Mary Jo Kopechne, his 28-year-old passenger. Kennedy got off light. Citing the senator’s “unblemished record,” a local judge gave Kennedy a two-month suspended sentence. His time in the Senate continued without interruption for another four decades until his death in 2009, although the incident probably killed any chance for Kennedy to gain the presidency.

Čačić wasn't so fortunate, and his record for trying to wrest power over INA from Hungary’s MOL may or not have been considered by the Budapest court when it overturned a lower court's decision to suspend Čačić's sentence for a 2010 car accident that killed two people. There is no appeal, although rumors suggest there could still be a way for him to stay out of jail.

And when it comes to sentences, mid-November was a bit of a milestone for Croatia. Within a week, two senior public officials in Croatia got jail time (and, of course, two generals kissed their sentences goodbye). But the similarities between Cicac and Ivo Sanader stop there.

Sanader was found guilty of stealing from the Croatian people, morally not much different than grabbing an old lady's purse, but on a grander scale. In essence, he shoplifted some of the value of INA and sold it as his own. The court found that MOL paid Sanader about 5 million euros for control of INA, a price they would have likely paid legitimately, say, in facility modernization or research and development. It's like he reached into the pockets of every man, woman and child in Croatia and took 1 euro and change for himself from each, enough to buy a large drink at McDonald’s.  (This doesn’t count the chump change he was found to have gotten from Hypo Bank).

And when arrest was imminent, Sanader hopped into a car and headed to Austria, forcing Croatia to spend six months and more resources to bring him back.

Čačić, on the other hand, had a tragic car accident, the kind we all fear because we know too well that it can happen at any time to any of us. Of course, to the family of the victims and Čačić himself, the incident was devastating. But by all accounts Čačić wasn't doing anything that most of us don't do routinely, pushing the speed limit a bit on a highway. And instead to turning around and fleeing for the nearest border, he called the police and stood trial without protest. When sentenced, he again expressed regret for the accident and pledged to respect the court decision and “act accordingly.“

After Čačić was sentenced and resigned—signaling a rare week of Croatia's repeated appearances in international news—I was asked whether the news was bad for the country's reputation. I don't see it like that.

Croatia doesn't need any more Ivo Sanaders. Generously, he and others like him represent a traumatic adolescence for independent Croatia in which bad choices were made. But Croatia would benefit greatly from more Čačićes. Beyond his pro-business stance and understanding of the importance of foreign direct investment (foreign money has fueled growth in super economies like China and Singapore), Čačić represents a more sophisticated and adult approach to responsibility.

By the way, Croatia also doesn't need any Ted Kennedys either. Kennedy disappeared for hours after his accident and didn't call the police until there was no hope for rescuing Kopechne. And the judge? Well, he was a local judge in a state that idolized and respected the Kennedy name. And, unlike in Croatia, the prosecution in the United States doesn’t have the opportunity to appeal verdicts it doesn’t like.

(Originally published in Croatian in 21. Stoljece, Nov. 27, 2012.)

Na hrvatskim cestama shvatite hrvatsku ekonomiju

Kad netko na večeri sazna da sam Amerikanac koji se bavi ekonomijom i biznisom, odmah me pita što mislim o Hrvatskoj i njezinu gospodarstvu. Radije pričam o prometu.

U dvije godine, koliko otprilike živim u Zagrebu sa suprugom Hrvaticom i dvoje sinova, proveo sam toliko vremena u gradskoj vožnji. Vidio sam kako Hrvati voze. To me ne prestaje zbunjivati, frapirati.

Kao prvo, tu postoji 'Zagrebačko parkirno mjesto'. U bilo koje doba dana ili noći vozač samo upali 'sva četiri' i stvori si parking nasred ceste. Na temelju dulje opservacije došao samo do zaključka da je svako mjesto dobro, ako baš nije na tramvajskim tračnicama. Nikad nisam vidio pauka da odnosi te aute, čak i kad blokiraju promet na najfrekventnijim gradskim punktovima. Sjajan je to izum - 'Zagrebačko parkirno mjesto' – samo da ga se može upakirati, reklamirati i prodati, turizam bi dobio ozbiljnu konkurenciju kao najbolji hrvatski izvozni proizvod.

Potom, tu je i 'Hrvatski tretman kolone'. Na skretanjima je promet često toliko zakrčen da su potrebne barem dvije promjene na semforu da se prođe, pogotovo ujutro ili oko pet popodne.

No, tu su pametni vozači koji shvaćaju da oni nemaju ništa s kolonama – oni ostaju u svojoj srednjoj traci do semafora, pa se onda na brzinu prestroje u susjednu, stanu preko zebre ili čak zađu u raskršće. Ovakvim lukavim manevrom ti nam vozači pokazuju tko je najpametniji u koloni. No, tu je i bonus: oni na svoje odredište stižu čak nekoliko minuta prije.

Putovao sam po svijetu podosta i vozio barem u deset zemalja. Loših vozača ima svagdje, no ova dva posebna manevra pojavljuju se samo u Hrvatskoj. (Zanimljiv detalj - što je zemlja manje razvijena, to su vozači motora uvjereniji da se prometna pravila na njih ne odnose.) Dakle, ono što je za mene izazov u Hrvatskoj nisu loši vozači, već svi ostali.

Nisam primijetio da se bilo tko osim mene nervira zbog takvog ponašanja. Toliki ljudi također žele nastaviti svoj život i izaći iz auta, no mirno gledaju kako drugi blokiraju jednu traku ili se guraju na vrh kolone. Ne čuje se truba, nema prostačkih ispada. Oni koji krše zakon dovedeći u nepriliku ili ugrožavajući živote onih koji poštuju pravila, dobivaju zauzvrat – ravnodušnost, nezainteresiranost, nekad i patetičnu sjetu: vidi ga šta je pametan, pobijedio je sustav, sve nas je zeznuo, a ja čučim u koloni na semaforu.

Svakog dana na zagrebačkim ulicama dobijete novu lekciju o tome kako su zakoni nevažni, kako se može napredovati tako što ih ignorirate i nitko vas neće 'otkucati'. A takav je mentalitet zarazan. Nakon dvije godine, najednom i ja koristim instituciju 'Zagrebačkog parkirnog mjesta' ako si ne nađem parking ispred moje omiljene pekarnice. Nisam ni ja budala, uostalom, izlazim iz auta na par minuta... osim ako nije gužva u pekari... ili se ne mogu odlučiti između čokoladnog kroasana i mesnog bureka.

'Zagrebačko parkirno mjesto' i 'Hrvatski tretman kolone' sitnice su u usporedbi s problemima koji su pred Hrvatskom.

Ali taj mentalitet prevladava i daje ton hrvatskom odnosu prema zakonima općenito. Svi pokušavaju utajiti porez. Kuće se grade ili nadograđuju bez dozvola. Tvrtke prijavljuju manje prihode nego što ostvaraju. Ljudi si prisvajaju znanstvene titule na temelju plagijata. Predstavnici vlasti na svim razinama muljaju s novcem. Tome nema kraja, a oni koji rade po pravilima na koncu se osjećaju kao budale jer i sami nisu nešto maznuli dok se moglo. Politički, to svaku vladu - svejedno koje stranke – pretvara u vladu bez autoriteta i kredibliteta.

Kako može vlada, primjerice, provoditi porez na nekretnine (uobičajen u SAD-u, usput budi rečeno) kad su svi uvjereni da će susjed plaćati manje? Ekonomski, to između ostalog stvara fiskalnu krizu produbljenu prenapuhanim plaćama u javnom sektoru i prevarama u institucijama socijalne skrbi. Takav mentalitet razvodnjava interes stranih investitora jer stvara nepotreban osjećaj nesigurnost i generira nisku produktivnost. Slutim, iako tek trebam zaviriti u brojke, da bi se državni budžet mogao brzo dovesti u red kad bi se neplaćeni porezi i davanja konačno naplatili, a što se stranih investitora tiče, znam da oni u Hrvatsku dolaze stisnutih zubiju.

To me vraća na pitanje o Hrvatskoj i njezinu gospodarstvu: mislim da je Hrvatska predivna zemlja koja njedri strastvene, talentirane ljude, prepuna prirodnih ljepota, no bolno lišena brige za njezine potencijale. Taj potencijal koči nešto što ne mogu do kraja odrediti, ali se to savršeno vidi u rezignaciji kojom vozači prihvaćaju 'Zagrebačko parkirno mjesto' i 'Hrvatski tretman kolone', kao i bezbrojna druga kršenja propisa, što sve nas koji ih se držimo pretvara u nesnalažljive budale.

Transparentnost je preduvjet za ekonomiju i vlast koja funkcionira. Ako nam nije jasno što su točno pravila i trebamo li ih slijediti, ljudi će se uvijek osjećati kao da baš oni loše prolaze. Kad su pravila jasna i kad vjerujemo da ih se u osnovi svi pridržavaju, pojedinci mogu razvijati strategije, riskirati, prihvatiti razumne poreze, te žrtvovati kratkoročnu dobit zbog dugoročnih benefita. Kad pišem o Hrvatskoj i njezinoj ekonomiji, ne pravim se da nudim odgovore. Vidim ovu zemlju otprilike onako kako bi je mogao vidjeti strani investitor - kao dubinski zainteresiran pojedinac - ne kao onaj koji razumije sve nijanse. Vidim probleme i izazove, ne kroz desetljeća ili stoljeća animoziteta i političkih igara, već kao slagalicu koja vjerojatno ima rješenje.

Ona je taj mitski svijet ekonomije u kojem racionalni igrači povlače racionalne poteze. Bez sumnje, to nije realan život, ali može pomoći u upućenim diskusijama o izazovima pred Hrvatskom koja pokušava izgraditi prosperitetno gospodarstvo za sve.

(Originally published in 21. Stoljece, Dec. 1, 2012.)

 

TAKING TO THE STREETS TO UNDERSTAND CROATIA’S ECONOMY

At parties, when people hear that I’m an American with an economic and business background, I’m often asked what I think of Croatia and the economy here.

Instead, I talk about traffic.

In the two years or so since I moved to Zagreb with my Croat wife and two sons, I’ve spent a lot of time driving around the city. In many ways, I’ve gotten to know Croats by the way they drive. It amazes me and perplexes me.

First, there’s the Zagreb Parking Place. At any time, day or night, a driver can simply switch on the car’s emergency flashers and create a parking place in the middle of a road. It seems, from observation, that as long as the car’s not on tram tracks, the parking space is good. I’ve never seen a spider going after one of these cars, even if it’s creating a jam by blocking a major thoroughfare during rush hour. An amazing invention, the Zagreb Parking Place, and if it could be packaged, marketed to other countries and sold, tourism would have a rival as the country’s chief source of foreign currency.

Next, there’s the Croat Cue Jump. Often, in turning lanes, traffic is backed up for one or two cycles of the traffic light, especially during morning or evening rush hour. But there are clever drivers out there who realize these cues don’t apply to them. Instead, they stay in the through lane until they get to the traffic light, then cut in front of the cue, usually blocking a zebra crossing or even edging into the intersection. It’s a clever maneuver and shows which drivers are smarter than the dozen or more waiting in the cue. And, as bonus, those drivers get wherever they are going a few minutes sooner.

I’ve travelled a bit and driven in a dozen or more countries. And while bad drivers are everywhere, these two maneuvers in particular seem more prevalent in Croatia. (One random observation is that the less developed a country is, the more likely it is that motorcyclists will assume road rules don’t apply to them.) But it’s not the bad drivers that exemplify Croatia’s challenges to me. It’s everyone else.

Other than myself, I’ve never noticed anyone getting frustrated or angry with this behavior. Dozens and dozens of people who are also eager to get on with their lives just watch as others cut in front of the cue or block lanes. There is not a toot to be heard or a rude gesture to be seen. Lawbreakers inconveniencing and even endangering those abiding the law are greeted with indifference and resignation, and perhaps a bit of chagrin: Look at those clever people beating the system and getting ahead while I sit here waiting for the light to change.

Every day on the streets of Zagreb, you get another lesson that those who cheat can get ahead. Laws are irrelevant, in this school, and you can get ahead by ignoring them because no one is likely to rat you out. And that mentality is contagious. After two years, I find myself deploying the Zagreb Parking Place when there’s no legitimate space free in front of my favorite bakery. I’m no fool, and, after all, I’ll only be gone for a few minutes … unless the bakery is crowded … or I have trouble choosing between a chocolate croissant and a meat burek.

The Zagreb Parking Space and Croat Cue Jump are small things compared to the problems facing Croatia. But the mentality is pervasive and colors attitudes toward laws in general. Income taxes are avoided. Houses are built or improved without permits. Businesses underreport revenues. Degrees are taken for plagiarized work. High- and low-ranking officials skim cash wherever possible. It doesn’t end, and those who try to play it straight are made to feel fools for not taking while the taking’s good.

Politically, it creates a government of whatever party that lacks credibility and authority. How, for example, can a government enact a property tax, when everyone is absolutely positive their neighbors are somehow paying less? Economically, among other effects, it contributes to a fiscal crisis. And such a mentality dampens foreign investment by creating unnecessary uncertainty and is a likely factor in low productivity. I suspect, although I have yet to look for numbers, that the national budget could be quickly balanced if taxes and fees already on the books would be efficiently and fairly collected. With greater certainty, foreign investors would stop approaching the country with clinched teeth.

This brings me back to the question of Croatia and its economy. Croatia is a wonderful country, swarming with passionate and talented people, rich in natural beauty, and aching with potential. That potential is being held back by something that I can’t quite put my finger on, but is exemplified by the resignation and chagrin shown for the Zagreb Parking Place, the Croat Cue Jump, and other cheats that leave law-abiding motorists feeling like second-class fools.

Transparency is a prerequisite to a functioning economy and government. If people are unclear about the rules or whether they should be followed, they will always suspect someone else is getting a better bargain. When the rules are clear and everyone has faith that everyone else is essentially playing the same game, individuals can craft strategies, take risks, tolerate appropriate taxes, and sacrifice short-term gains for longer-term benefits.

In writing about Croatia and its economy, I don’t pretend to offer answers. I see this country, much as a foreign investor might, as a deeply interested foreigner, not as an expert on its nuances. I look at its problems and challenges, not as years or decades or centuries of build-up animosities and political gamesmanship, but as puzzles that may have solutions. This is the mythical world of economics, in which rational players make rational decisions. It’s not the real world, but it should at least help inform the discussions around the challenges Croatia faces as it works to build a prosperous economy for all.

(Originally published in Croatian in 21. Stoljece, Dec. 1, 2012.)