Zašto Amerikancima ne treba dozvoliti putovanje svijetom

'Čak je i Paul Krugman, dobitnik Nobeolove nagrade i kolumnist New York Timesa, tijekom nedavnog predavanja u Rovinju priznao da vrlo malo zna o situaciji u Hrvatskoj u koju je došao'

Nedavni posjet Judith Reisman Zagrebu podsjetio me na to zašto se Amerikancima možda ne bi trebalo dopustiti da putuju u inozemstvo.Kad sam živio u Singapuru, pratio sam američki televizijski reality show "The Amazing Race" (Čudesna utrka). Riječ je o suvremenoj, pojednostavljenoj verziji putopisa Marka Twaina "The Innocents Abroad". U njemu 11 parova slijedi tragove koji ih vode po svijetu. Putujući od zemlje do zemlje, izvršavaju pomalo blesave zadatke, jedu njima egzotičnu hranu, surađuju s lokalnim stanovništvom i na kraju epizode nastoje ne stići posljednji na cilj, nakon čega obično slijedi ispadanje i gubitak šanse za nagradu od milijun dolara.

Producenti su pametni ljudi - natjecati se smiju samo državljani SAD-a i, iako se povremeno nađe neki simpatičan par za koji vrijedi navijati, to uglavnom znači da se show gleda tek kako bi se vidjelo koliko Amerikanci mogu biti glupi kad se suoče s drugim kulturama.

U jednoj od epizoda, natjecatelji su morali pronaći diskoteku. Jedan je izgubljeni par samouvjereno krenuo upitati za smjer ženu koja je izgledala kao da se spremila za izlazak, no ispostavilo se da je riječ o prostitutki. Svejedno su je nastavili slijediti zajedno s kamermanom, iznenađeno utvrdivši da joj njihova pozornost baš i nije sjela. U jednoj drugoj epizodi, par je poticao mlade seljane da im pomognu u njihovu zadatku uporno vičući: "Još love!" Stalno se ponavlja isto: iako se parovi nalaze usred Tajlanda, Brazila ili Etiopije, čudom se čude što nitko ne govori engleski ne bi li ih usmjerio na idući trag. Nekolicina parova koji su mi prirasli srcu potrudila se naučiti reći "hvala" na lokalnom jeziku, što im je omogućilo dobrohotnu prednost. Jedan se par s lakoćom kretao prema pobjedi, dok ih je njihov suparnik posprdno nazivao hipijima, proklinjući njihovo poznavanje jezika.

Križarski rat

I konačno, prošle godine, tijekom još jedne čudesne utrke - one za predsjednika SAD-a - Mitt Romney je spakirao kovčege i otišao u London gdje su ga lokalni tabloidi istog časa prozvali ''Mitt the Twitt'' (Glupi Mitt) nakon što je uvrjedio organizatore londosnkih Olimpijskih igara, prekršio diplomatski protokol i svojim domaćinima dijelio titule po vlastitom nahođenju. Posjet Judith Reisman vratio mi je sva ta sjećanja. Potaknuta osobnom tragedijom, Reisman je objavila Križarski rat protiv pornografije i svega povezanog s Alfredom Kinseyem i njegovim proučavanjem ljudske spolnosti. Mažalost postala je iskrivljena karikatura sme sebe pokušavajući izvući što je više moguće slave i časti iz svojih ekstremnih stavova. Pozvati nju kao sudionicu javne rasprave jednako je pozivanju floridskog pastora Terryja Jonesa na raspravu o vjerskoj toleranciji. Ako neke stvari koje ima za reći i imaju smisla, on se gubi u kakofoniji i hiperboli.Međutim, dok god ne poziva na oružani otpor ili viče "Bomba!" u prepunom kazalištu, pravo slobodnoga govora nalaže da joj treba omogućiti da kaže što god želi. Slobodni govor također dopušta dosadnjakovićima da dosađuju dok ih se ne isprati iz dvorane, ispitivačima dopušta kritičnost, a TV postajama omogućuje odlučivanje o tome hoće li bolju gledanost imati njezine ideje ili, pak, cirkus koji se zbog nje odvija. Poput većine sloboda, slobodni govor ne odnosi se samo na stvari s kojima se slažete, što je katkad teško za prihvatiti.

Komunističko okružje

Jedna je primjedba Judith Reisman uzrokovala popriličnu buru. U razgovoru s publikom - uključujući i jednu studenticu koja će, bez sumnje, ubuduće imati lagane teškoće sa spojevima, barem onima koji uključuju poziv u kino - uzrujana je spisateljica izjavila: "Dolazite iz komunističkog okruženja pa me vaša indoktrinacija ne čudi." Kako, molim? Kao što je dekan Nenad Zakošek naglasio, većina prisutnih studenata rođena je u slobodnoj, kapitalističkoj Hrvatskoj.

Američko neznanje o ve-ćini stranih stvari i gotovo svemu hrvatskome možda jest tužno, ali ne iznenađuje. Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade i kolumnist New York Timesa - nedvojbeno pametniji i šireg svjetonazora od Romneyja, Reisman ili natjecatelja u reality showu - u listopadu je održao predavanje u Rovinju te priznao da zna vrlo malo o situaciji u Hrvatskoj. Bilo je to razočaravajuće za čuti jer Krugman uistinu zna mnogo toga o mnogim stvarima.

Sve je to simptomatično za širu istinu: otkad je rat završio, svijet baš i ne mari za Hrvatsku. Nitko ne grije stolac studirajući hrvatski na Harvardu kako bi završio diplomski studij i osvojio jugoistočnu Europu. Nijedan ulagač iz Silikonske doline ne planira gospodarski pothvat koji počinje u Varaždinu.Hrvatska će u srpnju hrabro zakoračiti u globalnu ekonomiju učlanjenjem u Europsku uniju. Hrvatska bi to trebala iskoristiti agresivno se namećući i ugovarajući poslove. U razdoblju preostalom do učlanjenja, trebalo bi zaboraviti kukanje o tome kako se lokalne tvrke ne mogu nositi s velikim igračima, iako ovo na neki način jest sredina koja zatomljuje sposobnosti. Trebalo bi poticati i širiti programe učenja engleskog jezika kao što su međunarodni nastavni programi u OŠ Matije Gupca i XVI. Gimnaziji.

I najviše od svega, ova zemlja mora naći načina da izrazi dobrodošlicu stranim biznismenima koji uistinu vide pravi potencijal Hrvatske te su zainteresirani za ulaganje.

Gdje ima više nasilja

To ne znači da im treba dati odriješene ruke kako bi opustošili krajolik ili uništili okoliš - treba im ponuditi transparentnu, stabilnu poslovnu klimu koja im omogućuje da dobro procjene rizike i isplativost ulaganja vlastitog novca u Hrvatsku. Kad već spominjem ulazak Hrvatske u Europsku uniju, to me podsjetilo na još jedan komentar Judith Reisman: ''U životu nisam vidjela toliko nasilnika koliko ovdje u Hrvatskoj''. Očito da još nije posjetila Sloveniju.

(Originally published in 21. Stoljece, on Feb. 9, 2013.)