Na hrvatskim cestama shvatite hrvatsku ekonomiju

Kad netko na večeri sazna da sam Amerikanac koji se bavi ekonomijom i biznisom, odmah me pita što mislim o Hrvatskoj i njezinu gospodarstvu. Radije pričam o prometu.

U dvije godine, koliko otprilike živim u Zagrebu sa suprugom Hrvaticom i dvoje sinova, proveo sam toliko vremena u gradskoj vožnji. Vidio sam kako Hrvati voze. To me ne prestaje zbunjivati, frapirati.

Kao prvo, tu postoji 'Zagrebačko parkirno mjesto'. U bilo koje doba dana ili noći vozač samo upali 'sva četiri' i stvori si parking nasred ceste. Na temelju dulje opservacije došao samo do zaključka da je svako mjesto dobro, ako baš nije na tramvajskim tračnicama. Nikad nisam vidio pauka da odnosi te aute, čak i kad blokiraju promet na najfrekventnijim gradskim punktovima. Sjajan je to izum - 'Zagrebačko parkirno mjesto' – samo da ga se može upakirati, reklamirati i prodati, turizam bi dobio ozbiljnu konkurenciju kao najbolji hrvatski izvozni proizvod.

Potom, tu je i 'Hrvatski tretman kolone'. Na skretanjima je promet često toliko zakrčen da su potrebne barem dvije promjene na semforu da se prođe, pogotovo ujutro ili oko pet popodne.

No, tu su pametni vozači koji shvaćaju da oni nemaju ništa s kolonama – oni ostaju u svojoj srednjoj traci do semafora, pa se onda na brzinu prestroje u susjednu, stanu preko zebre ili čak zađu u raskršće. Ovakvim lukavim manevrom ti nam vozači pokazuju tko je najpametniji u koloni. No, tu je i bonus: oni na svoje odredište stižu čak nekoliko minuta prije.

Putovao sam po svijetu podosta i vozio barem u deset zemalja. Loših vozača ima svagdje, no ova dva posebna manevra pojavljuju se samo u Hrvatskoj. (Zanimljiv detalj - što je zemlja manje razvijena, to su vozači motora uvjereniji da se prometna pravila na njih ne odnose.) Dakle, ono što je za mene izazov u Hrvatskoj nisu loši vozači, već svi ostali.

Nisam primijetio da se bilo tko osim mene nervira zbog takvog ponašanja. Toliki ljudi također žele nastaviti svoj život i izaći iz auta, no mirno gledaju kako drugi blokiraju jednu traku ili se guraju na vrh kolone. Ne čuje se truba, nema prostačkih ispada. Oni koji krše zakon dovedeći u nepriliku ili ugrožavajući živote onih koji poštuju pravila, dobivaju zauzvrat – ravnodušnost, nezainteresiranost, nekad i patetičnu sjetu: vidi ga šta je pametan, pobijedio je sustav, sve nas je zeznuo, a ja čučim u koloni na semaforu.

Svakog dana na zagrebačkim ulicama dobijete novu lekciju o tome kako su zakoni nevažni, kako se može napredovati tako što ih ignorirate i nitko vas neće 'otkucati'. A takav je mentalitet zarazan. Nakon dvije godine, najednom i ja koristim instituciju 'Zagrebačkog parkirnog mjesta' ako si ne nađem parking ispred moje omiljene pekarnice. Nisam ni ja budala, uostalom, izlazim iz auta na par minuta... osim ako nije gužva u pekari... ili se ne mogu odlučiti između čokoladnog kroasana i mesnog bureka.

'Zagrebačko parkirno mjesto' i 'Hrvatski tretman kolone' sitnice su u usporedbi s problemima koji su pred Hrvatskom.

Ali taj mentalitet prevladava i daje ton hrvatskom odnosu prema zakonima općenito. Svi pokušavaju utajiti porez. Kuće se grade ili nadograđuju bez dozvola. Tvrtke prijavljuju manje prihode nego što ostvaraju. Ljudi si prisvajaju znanstvene titule na temelju plagijata. Predstavnici vlasti na svim razinama muljaju s novcem. Tome nema kraja, a oni koji rade po pravilima na koncu se osjećaju kao budale jer i sami nisu nešto maznuli dok se moglo. Politički, to svaku vladu - svejedno koje stranke – pretvara u vladu bez autoriteta i kredibliteta.

Kako može vlada, primjerice, provoditi porez na nekretnine (uobičajen u SAD-u, usput budi rečeno) kad su svi uvjereni da će susjed plaćati manje? Ekonomski, to između ostalog stvara fiskalnu krizu produbljenu prenapuhanim plaćama u javnom sektoru i prevarama u institucijama socijalne skrbi. Takav mentalitet razvodnjava interes stranih investitora jer stvara nepotreban osjećaj nesigurnost i generira nisku produktivnost. Slutim, iako tek trebam zaviriti u brojke, da bi se državni budžet mogao brzo dovesti u red kad bi se neplaćeni porezi i davanja konačno naplatili, a što se stranih investitora tiče, znam da oni u Hrvatsku dolaze stisnutih zubiju.

To me vraća na pitanje o Hrvatskoj i njezinu gospodarstvu: mislim da je Hrvatska predivna zemlja koja njedri strastvene, talentirane ljude, prepuna prirodnih ljepota, no bolno lišena brige za njezine potencijale. Taj potencijal koči nešto što ne mogu do kraja odrediti, ali se to savršeno vidi u rezignaciji kojom vozači prihvaćaju 'Zagrebačko parkirno mjesto' i 'Hrvatski tretman kolone', kao i bezbrojna druga kršenja propisa, što sve nas koji ih se držimo pretvara u nesnalažljive budale.

Transparentnost je preduvjet za ekonomiju i vlast koja funkcionira. Ako nam nije jasno što su točno pravila i trebamo li ih slijediti, ljudi će se uvijek osjećati kao da baš oni loše prolaze. Kad su pravila jasna i kad vjerujemo da ih se u osnovi svi pridržavaju, pojedinci mogu razvijati strategije, riskirati, prihvatiti razumne poreze, te žrtvovati kratkoročnu dobit zbog dugoročnih benefita. Kad pišem o Hrvatskoj i njezinoj ekonomiji, ne pravim se da nudim odgovore. Vidim ovu zemlju otprilike onako kako bi je mogao vidjeti strani investitor - kao dubinski zainteresiran pojedinac - ne kao onaj koji razumije sve nijanse. Vidim probleme i izazove, ne kroz desetljeća ili stoljeća animoziteta i političkih igara, već kao slagalicu koja vjerojatno ima rješenje.

Ona je taj mitski svijet ekonomije u kojem racionalni igrači povlače racionalne poteze. Bez sumnje, to nije realan život, ali može pomoći u upućenim diskusijama o izazovima pred Hrvatskom koja pokušava izgraditi prosperitetno gospodarstvo za sve.

(Originally published in 21. Stoljece, Dec. 1, 2012.)